Ja mu vjerujem

Anton Tamarut

Zlatni put

Dubravkin put u blagdanskom ruhu

Hodam li ja to po zlatu ili možda

po obojenu i skupocjenu staklu

Ne bih htio zaprljati svečani tepih,

povrijediti ruke koje su ga brižljivo tkale

Ne bih htio oštetiti prekrasni nakit

sitno zrnje licitarskog srca,

mrvice krušne punoga mjeseca

Ne bih htio rastužiti velikog i skromnog

draguljara

Bože dragi,

što bih mogao učiniti da djelo ruku tvojih

ne završi u prahu i blatu?!

Očeva šala

U zvonima jutarnjim očev čujem poziv

Evo me, samo čas, čim dovršim san

Majku i brata na magare da posadim

I štap za put u progonstvo pronađem

Otac iz svijetlih daljina šali se i smije

Čeka da me probude majka i brat

Dok magare mlado iz sna ne pobjegne

Dok se sa čudesnog štapa ne odruni zlato

Srce tvoje s očima
mojim putuje

Poljima šetam i onkraj more modro, široko gledam

U moru plivam i o vjetru u travama zelenih njiva sanjam

Brdima se penjem i za dolinama prostranim gledam

Dolinom prolazim i k brdima gordim oči uzdižem

U pustinjskom se pijesku grijem i za dubokim

hladom šuma žudim, za mrmorom mrzlih izvora

U gustoj šumi ogrtačem se pamučnim zaogrćem

i za toplim žalom obala patim, oblutke vruće

iz ruke u ruku prevrćem, na sunčani pogledavam sat

Srce tvoje s očima mojim putuje i ne da mi stati

kroz želje žurne kazaljke duše na tvoje pokazuju lice.

Mistično jutro

U bjelini stube anđeoske

pogled povezuju s nebom

zvuk tanji od niti agave

u glasu ćuka treperi jutro

misli se lagano krijepe

slova  i slike polako bude

kamene čipke na pročelju

katedrale čekaju spremno

da ih sunce nastavi plesti

u krošnji tijela vitraji duše

usne na zlatnoj pokaznici

blaže ranu uskraćenih dodira

u laticama orošenih ruža

svijetli bol dalekih blizina

Blaženstva

Jednom si izabrao brijeg za poučavanje

drugi put si za učionicu odabrao ravnicu

govorio si slično, ali ne isto, blago i britko

učenici su bili različiti i zrak drugačiji

mnogi nisu razumjeli što si točno htio reći

rijetki  su mogli ponoviti tvoje riječi

do ponavljanja riječi tebi i nije bilo stalo

kako onda tako i sada ostao si tajanstven

nisi htio mrviti kruh, ni vino razvodniti

na putu se čulo, tako još nitko nije govorio

žena je uzdahnula, blago utrobi koja ga nosila

govorio je o majci, upitala je druga žena

ne samo o majci, govorio je o sebi i o tebi

o siromašnima i bogatima, o sitima i gladnima

o tužnima i nasmijanima, o krotkima

koje umišljeni ismijavaju i progone,

o zlima koje opaki na sva usta hvale

govorio je o nama čija je vreća još zavezana

i ne znamo što na leđima nosimo,

samo teret i žulj osjećamo

tihi smo i smrti sve bliže,

a on tvrdi da je nebo pred nama,

da će iz vreće kad’ se uskoro odveže ispasti

blaženstva,

i sunce pravde će zasjati ubogima,

a mrak na oči pasti oholima i bezumnima

ja mu vjerujem, jer bih željela biti sretna

pravde sam žedna i sunca k’o zima duga i hladna

mnogo nas ima, i nismo otpad, mi smo većina

ja mu vjerujem, jer je i on tuge i nepravde sit

jedan je od nas

nisi li vidjela da mu iza leđa teški viri križ!

Učiteljeva baština

Učitelj nije imao svoj dom,

ni kamen na koji bi naslonio

glavu. Nakon njegove smrti

nije se imalo što dijeliti, nije

se imalo ni na što uknjižiti.

(Haljinu njegovu vojnici nisu htjeli

rezati. Za nju su bacili kocku.)

Osim sebe, ništa nije imao.

Imao je samo majku, i nju je

povjerio ljubljenom učeniku.

Imao je ljubljenog učenika,

i njega je povjerio svojoj majci.

Što je ostalo nakon smrti jednog

takvog neobičnog siromaha?

Ostala je tajna i spomen-čin vredniji

od najskupljeg zlata i svega bogatstva.

Ostalo je Ime nad svakim imenom,

Duh i Život u Očevim rukama, Riječ

i Kruh živi koji i danas i svaki dan

s neba silazi i daje se siromasima – 

Siromah za siromašne

Ostao je kruh nade kojim se hrane

gladni nježnosti, ljubavi i pravde. 

Oltar

Poljubio sam te jučer i jutros,

svaki dan usnama dotaknem tvoj obraz.

Možda te ljubim prečesto,

iz navike i reda.

Kako si niži, bojim se, ne ljubim li te svisoka.

Ako ti svaki put i nije sa mnom pravo,

nećeš mi uskratiti lice i reći,

oprosti, tako se ne ljubi prijatelj.

Gdjekad me strah,

jesam li možda Juda

što poljupcem izdaje Sina čovječjega.

Ne započinje li s mojim poljupcem

tvoja žrtva?!

Službenice sreće

Kćeri nebeske,

je li živa sretna zvijezda

pod kojom sam rođen?

Znate li možda, jesu li se udale

i za koga, njezine kćeri,

u čiji su dom dospjele,

u čije se naselile oči?

Moja duša dah je istoga Oca

moje tijelo – njegov stijenj,

žižak Božji, rod zvijezda,

sitno svjetlo u travi, u prahu

u visinu iskri, sipa sjaj

po licu zemlje.

Dok sumrak noći pripovijeda o suncu

i zora se danu rosom hvali,

dobrota zvijezda prelazi

od koljena na koljeno.

Slutim kako su kćeri

sretne zvijezde,

na  kojem god da kraju neba

svijetle, službenice sreće,

majci na spomen,

od obilja svoga

sinovima ljudskim dijele.

Franko Sorić

UTIHLI GRAD

Svjetlosne misli svijetle svjetlošću utihnuća.

Tišina je beskrajna, u nama odzvanja nečujno.

Blagi anđeli blaženo trepere kroz molitvenik.

Toga je dana utihnuo grad, pjev budućih čekanja.

Stabla su mirno prosjedovala.

Na ulazu u grad, sa svih strana

cvijeće je i dalje pozdravljalo, začarano.

U grimiznom dodiru zabljesnule su lađe

a dobri pastir zagrlio dobru pastiricu.

Ruža jedne mladosti.

Odnosi je duboko utihnuli grad.

PJESMA
O SVETOM STOLU

Ima ih. Ima.

Neki  služe za objed.

Uz razgovor za stolom

ispijalo se tisuće i tisuće litara vode, piva, vina

Za dobar ugođaj dođe i kava s kolačima.

Jedni govore za stolom.

Drugi šute.

A što je s okruglim stolom?

To je već poseban slučaj.

I polemičari su poseban slučaj.

No radni stol je najsvetiji.

Tu su knjige, olovka,

ako je vlasnik pjesnik.

Obožavam svoj radni stol.

Znam i jednog stolara čudaka

koji je volio sve što je drveno,

da je znao nekoliko sati odrijemati na stolu, u radionici

i ujutro se probuditi i nastaviti s poslom.

Najdraži mi je ipak onaj stol

s kojeg je Klaus Kinski recitirao Villona i Rimbauda:

„Molite Boga da grijehe nam prosti“

FRANJO DŽAKULA

Novorođencu

Večeras je Tvoj rođendan.

Moram biti ozbiljan,

iako se Novorođencu uvijek radujemo.

Tko zna jesam li zaslužio radost.

Ako jesam,

vidjet ću te noćas snom.

I Tvoje zabrinute roditelje.

Prognanike.

Jednom kada Te ljubav opet donese,

naći ćeš potrošenu zemlju.

Koju je posadio Tvoj Otac,

u blagodat svemirske tišine.

O malo ružičasto dijete!

Večeras će posjetit tvoje Došašće,

sve zvijezde koje će nam dugo iskriti.

Meni,

koji držim zvijezdu od papira,

na dlanu,

blago natopi žedan san.

Miroslav Radić

DA TEBE NEMA
GOSPODINE

Da tebe nema Gospodine, koliko radosti ne bi bilo?

Duše ne bi imale čime ispuniti svoje najdublje čežnje

Tko bi ljudsko srce ispunio puninom ljubavi?

Gdje bi čovjek našao temeljni smisao života?

Da Tebe nema Gospodine, koliko umjetnika svih vrsta

I prelijepih umjetničkih djela ne bi postojalo i nastalo?

Bez Tebe Gospodine nedjelje bi bile prazne

Bezbroj blagdanskih okupljanja

Ne bi se dogodilo i proslavilo

Da Te nema Gospodine nebrojeno pojedinaca i grupa

Na put dobrote ne bi krenulo i Tvojim duhom svijet mijenjalo

Ne bi tolike misli i pjesme za Tebe i o Tebi

Bile izrečene, zapisane i otpjevane

Ili u srcu ostale skrivene

Mnoge duše bi grijehom trajno ostale zarobljene,

U mraku mržnje lutale i za vječnost izgubljene bile

Nebrojene zemaljske nepravde bi pravilo postale i pobijedile

Da nema Tebe i Tvoje konačne nebeske pravde, Gospodine

Koliko mirotvoraca se ne bi pojavilo

Da nisu u srcu Tvoj mir i poziv osjetili

Milijuni vjernika već na zemlji

Za Tobom uskim putem ne bi krenuli

Da Tebe nema Gospodine vjernici bi najveći gubitnici bili

Jer mnogi nevjerni bi bolje u očima svijeta uspjeli i više imali

Da Tebe nema Gospodine kome bismo svoje molitve uputili,

S čijom bi ljubavlju svoju ljubav usporedili, ispunili i sjedinili?